miminouche

Ne znam zašto uvjek tete vampirice imaju potrebu popričati sa mnom kada mi vade krv. Uvijek započnemo sa "jeste li dobro?"...
Uglavnom ova današnja je konstatirala da mi krv polako, na kapljice izlazi… I trajalo je čitavu vječnost dok smo napunili 2 epruvete…
Eto, takvi smo mi Lijeni - i krv nam se nerado kreće… a kamoli da bi šetala…

Sretan mi rođendan ! ! !

This morning, I looked up in the sky.
A bird came by and shit into my eye.
I didn't laugh. I didn't cry.
I was just happy, that cows can't fly.

Meni je muzika važna. Trenutno blogom kruže postovi o 5 stvari koje ne znate o meni, a niste me se usudili pitati...OK, 5 je možda pretjerano u ovom trenutku, ali spremni ste za jednu:
MENI JE MUZIKA VAŽNA, A NEMAM SLUHA!
Ili barem, nemam onaj DNKom dani sluh, već nekakav batrljak koji bi trebala polako i uporno razvijati. Razvio se on pomalo u šest godina niže muzičke za klavir, al' i dalje je to... uh!

Sjećate li se kada bismo povremeno nabrajali koje 3 želje bismo željeli da nam zlatna ribica ispuni? Obično su odgovori bili; bogatstvo, slava, da budem glumica itd. Pa, otkad znam da nemam sluha moja prva želja je uvijek bila "želim sluh". Ne apsolutni, čini mi se da je i to tortura svoje vrste, već onako, skromno, samo da pjevam točno.

Prvi put sam to napravila kada mi je baka umrla. Otišla sam na vrh stepenica i pjevala. Pjevala sam pjesme koje su bile naše zajedničke, pjesme za koje sam znala da ih je voljela, pjesme koje sam ja voljela... Pjevala sam, plakala i opraštala se.
I odonda nisam pronašla drugi način da se pomirim sa smrću osoba do kojih mi je stalo. Svima njima pjevam zbog tuge u sebi, a plačem zbog tuge oko sebe.

Jednostavno, muzika mi treba. Treba mi sluh. (Jedno sam se vrijeme čak nadala da će me oteti vanzemaljci i onako, kako oni to sigurno mogu, popraviti me...)

Ah da, ako ste se zapitali, ne, ni druga želja mi nikad nije bila da budem bogata i slavna, ali o tome u nekom drugom postu...

Hamburg
Sjedim na klupi, udišem mirise cvijeća i slušam pjevajuće fontane.
Kiša pada po meni, a meni lijepo, lijepo...

Brioni
Upravo se vraćam sa Kralja Leara. I nije mi prvi put.
I opet je jedino što imam za reći: Ra-de! Ra-de! Ra-de! Ra-de!

Često negdje oko stola, pogotovo ako smo u stranom gradu povedemo razgovor o predrasudama. Ne svim. Pa ne želimo se posvađati. Samo predrasudama o hrani. I kad mene dođe red da kažem nešto uvijek se nasmješim i ispričam...

Gledala sam nedavno jednu emisiju na francuskoj televiziji koju uređuju manjine. I oni su se malo htjeli poigrati sa rječju predrasuda i njima je to najjednostavnije/najbezbolnije bilo prikazati preko hrane.
Šetali su Parizom i nudili specijalitet iz rodnog kraja prolaznicima, uredno objašnjavajući kako je to specijalna vrsta crva posebno marinirana i frigana. Uza sav njihov trud, najviše uspjeha su imali kod jedne fine pariške gospođe i njene prijateljice koje su vršcima prstiju uzele po jednog crva sa obećanjem da će ih probati kad stignu kući. I onda su stigli do frajera kojem su ispričali istu priču. I frajer je uzeo i probao. I svidjelo mu se. I uzeo je još. I još mu se više svidjelo. I dok je on tako praznio drugu polovicu tanjura, zbunjeni voditelj mu je objasnio kako oni već nekoliko sati traže nekoga tko bi barem probao, a on,ne samo da je probao, već je očito u crvima i uživao.
Tada se frajer zaustavio, onako punih ustio rekao: "Je ne parle pas Francais (Ne govorim francuski)", i mirno uzeo slijedećeg. Njemu je to naprosto bilo dobro.

Hvala ti Jasmila. (I oprosti za prijevod...)

Kolega je dobio curicu, a kod nas u firmi je običaj da se za takve prilike sakupe dobrovoljni prilozi i da se nešto pokloni. Netko se prihvati sakupljanja i pošalje mail tipa: dogodilo se to i to, novce skupljam ja.

Kako kolega sjedi u mom odjelu nekako je na mene zapao red da sakupim priloge. I da ne budem suhoparna pošaljem mail:



Sijedeća 2 sata odgovarala sam na pozive kolega tipa "a što bih ja sad trebao/la učiniti?!?"

! UH - OH ! (Recite da nije stvar u meni! Molim vas!)

Prošli tjedan sam bila na predavanju o SpaceGuardu - projektu obrane od nebeskih tijela koji bi mogli ući u koliziju sa zemljinom putanjom.
Ne znam da li ste ikad slušali Korada Korlevića. Osim što je svjetski priznati autoritet za gorespomenuta tijela i općenito autoritet, to je i čovjek koji izvanredno ležerno objašnjava događaje koji bi mogli izbrisati ljudski rod. I nisam baš sigurna da bi mu zbog toga bilo jako žao. (Ne nije on depresivac ili cinik. Više je realista :-))

Uglavnom ispalo je da: nit' imamo tehniku kojom bismo sigurno pogodili to što nam prijeti, nit' imamo oružje kojim bismo to uništili. Kako je to Korado slikovito objasnio: Prije američkog pokušaja spašavanja čovječanstva imali bi asteroid koji juri prema zemlji, a nakon američkog pokušaja spašavanja imali bi, radioaktivni asteroid koji juri prema zemlji. Naime, neke simulacije su pokazale da bi i najjača nuklearna bomba, u najboljem slučaju, napravila tek rupicu na asteroidu.

Dakle, ako želimo preživjeti, moramo se i dalje razvijati kao tehnološko društvo.

S druge strane netko je rangirao po vjerojatnost događaje koji bi mogli ugroziti opstanak ljudske vrste. Pad dovoljno velikog nebeskog tijela nalazi se na 15om mjestu; 1 u 100.000 godina. Problem je u tome što prvih 10 događaja sa liste nisu prirodne katastrofe. I vrlo je vjerojatno da ćemo ih izazvati baš zato što se razvijamo kao tehnološko društvo.

Kako god okreneš NO WIN situacija.

I jedna mala anegdotica koja potvrđuje problem (istinita priča sa tog istog predavanja):
Američki astronomi htjeli isprobati sistem kojim bi navodili raketu sa nukleranim glavama prilikom udara u asteroid i došli Bushu da odobri sredstva. Ispričali oni tako njemu opasnosti, vjerojatnosti i probleme. I Bush reče: Jeste li vi normalni? Ja moram misliti na američki narod, ne mogu za neki tamo eksperiment potrošiti tolike novce! I otpravi ih nazad u laboratorije.
Al' ni astronomi se ne predadoše lako. Pričekaše nekoliko mjeseci i poslaše drugu delegaciju koja je Bushu ispričala kako će oni pogoditi asteroid baš na 4th July. Objasniše svom predsjedniku kako će se na nebu pojaviti veliki, lijepi bljesak koji će biti znak američkom narodu da koračaju pravim putem...
Sjetite se natpisa iz novina, ovog ljeta je NASA pogodila jedan komet (na 4th July) sa raketom nazvanom Deep Impact. (I bljesnulo je čak dva puta!)

Nije me bilo dugo...jako dugo. Ne znam. Osjetim valjda potrebu za pisanjem samo kada sam pod Stresom. Veeelikim. Sjednem i kaos misli preselim na papir. Inače sam sasvim pristojan vojaer - imam i ja svoje omiljene blogove, ostavim i ja pokoji komentar...

"...Ne gledaj me kao komad mesa, Iliti bolje k'o kobasicu, Ja patim od umora i stresa, Jer imam osjećaje i emociju..."

Naravno da ne radim manje od 10 sati dnevno i da živim u hotelima, avionima i uredima.
Doktorica mi želi zabraniti godišnje odmore. Kaže: "svaki put kad si na godišnjem završiš bolesna." Veličanstvo Stres me napusti, a ja popustim... Ali ovaj put je bilo gadno.
Virus, pa voda u plućima, pa gotovo kolaps pluća, pa gotovo infarkt, pa bolnica na kisiku, pa 45 dana mirovanja, pa 15 dana laganih šetnji, pa "možeš ići raditi, ali pomalo, bez stresa"...

"...A ja sam ožbuko 2 trosobna stana, Odnio hrpu cementa na treći kat, Dok su on i zemljaci pili u baraci, A on meni, baš meni dode srat..."

Sve je bilo super i sve je bilo za pet dokle god smo bili heroji u svojoj ulici (regiji). Sada se projektu koji vodim žele priključiti neke važnije face (regije). I mislim si ja; ok, valjda se priznaje minuli rad. Dobro, nije me bilo 2 mjeseca, al' stvar je dalje funkcionirala, nije da se nismo čuli.
Čista naiva: takve face uvijek imaju svoje igrače.
Neka dobra duša mi poslala jučer dokument kojim se definira kako bi sad to sve trebalo izgledati. 90% Copy-Paste, a Find moje ime: The search item was not found. Document created by... approved by.... signed of by...., a ni jedno ime moje. (Da stvar je međunarodna, a regije su europske).

"...Vidim da opet pričam zidu smješkaš se ko da pričam vic...",

Dosadno! Znam. Obično! Znam. Već ispričano! Znam. Pa što si je ona mislila! Znam.
Ali,

"... Kao svaki čovjek trebam razumijevanja, Kad mi onaj majmun iz prve strofe digne tlak, Netko tko me voli i masira stopala,, I kaže da mi život nije samo bauštela..."

Rekla mi doktorica: "Tijelo vam se resetiralo i posložilo prioritete nadam se da će i glava".
I ja doktorice, i ja...

Student je pao na ispitu iz logike i organizacije. Evo razgovora sa profesorom tom zgodom.
Student: Vi me kažnjavate, razumijete li Vi uopće nešto o tome?
Profesor: Naravno, inače ne bih bio profesor.
Student: Ok, pitat ću Vas nešto. Ako znate točan odgovor, uzimam jedinicu i odlazim. Ako ne znate odgovor, dajete mi peticu.
Profesor (nakon kraćeg razmišljanja): Ok, prihvaćam.
Student: Što je legalno, a nije logično, logično. a nije legalno, a što nije ni logično ni legalno?
Profesor je dugo razmišljao, ali nije našao pravi odgovor i dao studentu peticu. Nakon toga ga je pitao za odgovor.
Student odmah odgovora: Vi imate 63 godine i oženjeni ste s jednom 35-godišnjakinjom; to je legalno, ali nije logično. Vaša žena ima 22-godišnjaka za ljubavnika, sto je logično, ali nije legalno. Vi dajete peticu ljubavniku vaše žene, makar je trebao pasti na ispitu, što nije ni logično, ni legalno.

Ukupno, čovjek može reci:
Legalno je da mi sjedimo i radimo, ali nije logično.
Logično je da pri tome blogamo, ali nije legalno.
I nije ni logično ni legalno, da smo za to još i plaćeni ...

Tresnulo me...
Ne razmišljam razumom - razmišljam televizijom...
Nisam izvan ni iznad toga, nisam razumnija, ni pametnija. Ista sam kao i svoja okolina...

Jučer sam bila u Mc Donaldsu.
Sve je bilo ok dok se nije pojavio "luđak". Frajer je izvodio teatar od svega što se može u Mc Donaldsu raditi. Mi, susjedni stolovi, smo se pomalo pogledavali i smješili se - "ah, pusti luđaka..."
Na kraju je podivljao. Ustao, vičući nogom otvorio vrata i nestao.
Nisam ga razumjela. (Ipak se sve događalo u Njemačkoj, a taj jezik ne govorim) Nije bilo ni bitno. Jer svi smo odmah primijetili da je frajer pustio ruksak i lica susjednih stolova su se naglo promijenila. Uozbiljila. Bomba! Frajer je pustio Bombu!
Nitko se više nije smijao, nitko više nije odmahivao rukom "ah, pusti luđaka…".
Nije više bio luđak postao je terorist, a ruksak, koji je u naletu ludila pustio, skrivao je ubojitu napravu…
Ne znam što je bilo dalje. Otišla sam. Rekla sam sebi da odlazim jer sam pojela, ali priznajem - otišla sam jer me bilo strah. Bilo me strah jer sam se prisjetila da se stvari ne dešavaju nekom drugom, da ratovi sa televizije stignu i u moje dvorište…
Ali, dok sam kasnije pokušavala zaspati, uhvatila me druga vrsta straha. Straha od sebe i svojih postupaka sada kada znam kako mi lako luđaci postaju teroristi.

UH, što mi radite!!!
Vratite, ne vratite, stvorite mi opet ono vrijeme kada su Đekson, Bokser i ostali bili samo … "ah pusti, luđaci…".

Puno putujem. Jako puno. Avionima. Jako puno. Svaki tjedan puno.
I stvari se događaju. Smiješne. I ne tako smiješne. I pričam ih prijateljima. SMSovima. Patentiram SMS prozu.

Pa evo nekoliko njih ... istinitih ...

Priča 1:
Stojim u busu koji nakon čekiranja vozi putnike do aviona. Pored mene lijepa mlada žena. Zaustavi se bus ispred aviona i dok izlazim zajedno sa ostalima čujem ženu kako pita stjuardesu: "Da li i ja ovdje silazim?"
Nastojim nemati predrasuda, ali da, žena je bila prirodna plavuša.

Priča 2:
Mrzim iz dna duše zimski red letenja! Ove zajebancije čekanja ATRa iz Beča, koji me onda preko Zadra vozi do Pule.
Mrzim i to da uvijek, ali baš uvijek, i Split i Dubrovnik odu prije mene. I to da baš moram sjediti 20 minuta sa otkopčanim pojasom, u avionu koji smrdi po benzinu, jer oni tankaju u Zadru. I to da uvijek netko od putnika gnjavi stjuardesu da zove kapetana jer "...čujte to smrdi, svi bumo u zrak odletili..." UH!

Priča 3:
Samotno vrijeme. Jedna srijeda prošle veljače. Naravno Zagreb - Pula (preko Zadra).
Ovaj put FEŠTA! Ide se direktno. Doma sam u 22:00!
U ATRu krdo turista i ja. Avion prepun.
I sasvim pristojno napredujemo, stjuardesa objavljuje "započeli samo sa slijetanjem..." i gasi svjetla.
Atmosfera - "Hej mali, ima li šta? Ima. Mrak." u avionu koji se pomalo drmusa pod naletima vjetra.
I onda BUM! I "khe, khe, khe..." sa lijeve strane aviona.
I onda tišina.
I mrak isprekidan žutim lampicama koje pozivaju stjuardesu.
I stjuardesa koja se ne odaziva.
I moja suputnica koja mi se ispovjeda grčevito me držeći za ruku. Na Finskom...

...Sretno smo sletjeli, ali pri izlasku nismo mogli ne primijetiti sva ta vozila vatrogasaca i hitne pomoći koja se obično ne nalaze na pisti...

rekoh sebi: hajde kreni,
jadaš se prijateljima da su te samu pustili u gradu čiji jezik ne govoriš, da ne možeš više tako, da su ljudi komunikativna bića, da moraš s nekim razgovarati na jeziku kojem tvoje misli nisu prebrze...
prijetiš im da ćeš sjesti na njihove mobitele (tvoj ionako plaća firma)... da će ih poštari proklinjati zbog težine svojih torbi...
moliš ih i kumiš: spojite se na taj Internet već jednm... redovito pregledavajte svoje mailove...
kažeš: chatovi i forumi su tu... ako ne mogu sa vama probat ću sa njima... al' omalovažavanja, mržnja i "jebanja"... nije to moj đir...
pa evo krenuh...
(istina da ovo najvjerojatnije neće pročitati nijedan od mojih prijatelja....ali vi ste tu zar ne?)